Natasha Bartula est une écrivaine interculturelle, originaire de Bosnie-Herzégovine, qui vit et travaille à Montréal, Québec au Canada, en anglais, serbe et croate. Elle maitrise très bien la langue française. Elle est publiée principalement en Bosnie et aussi en Serbie, où elle a trouvé refuge pendant quelques années durant la guerre en Bosnie de 1992 à 1995.

 

Natasha Bartula is a cross-cultural writer, originally from Bosnia-Herzegovina, who now lives and works in Montreal, Quebec, Canada, writing in English and Serbo-Croatian. She is fluent in French as well. Natasha is published mostly in Bosnia and also in Serbia, where she found refuge for a few years during the war in Bosnia from 1992 to 1995.


Nataša Bartula, pisac na razmeđu između više kultura, živi i stvara u Kanadi, u Montrealu. 
Piše na engleskom i srpskohrvatskom. Govori odlično i francuski jezik. Njena djela su većinom objavljena u Bosni i takođe u Srbiji gdje je živjela u izbjeglištvu od 1992. do 1995. 

1995. godine emigrira u Kanadu i tu pronalazi novi dom.

THE BACKARD OF MY CHILDHOOD, short story, KR BALKAN, Belgrade, 2017

This little story is a big mirror of my life

I grew up barefoot in my village, freely running through the neighbors' backyards. Around my home, the place I was borne- the village school, no one lives now except for the names carved on the benches. The yard of my childhood is deserted today. Ljubina River shrinks from time to time and turns into a narrow stream. At the bottom of the river, you will find the remains of houses destroyed in the war, staring at you like ghosts from the past. Then the river swells up again, turning into a frenzied dragon from whose mouth the heavy floods destroy newly renovated houses. After a while, the river calms down again and becomes so tame and clear that you could just caress it with your hand and wish you could immerse yourself in its depths, like you once did in your happy childhood days. When you emerge and look around, your gaze is blurred by the wilderness, and a small bush has turned into a thick tall branch ominously hanging over the river. The wind gusts bend thin willows in bloom. A lonely rosebush reminds us of what was once my mother’s beloved garden. But the solely rose has also bowed its head in sadness knowing that no one has caressed it for a long time. My father's cherry tree does not know why and for whom it would bear fruit. In its solitude, the tree desperately wonders if it will counter the wind before it breaks its branches, or if it will stay alive to make some stray hungry child happy. The acacia tree, once fluffy white, has yellowed with loneliness. And next to it sits a lilac tree, hanging half-witted, as if it does not even know what to do with itself in this devastated village, where not so long ago, you could hear the merry cries of children and Saturday wedding songs.

And I am somewhere in the world, leaning against the window of my new home, looking at the green yard illuminated with the golden rays of the sun, where my little girl jumps up in white shoes. Then, when she approaches the neighbor's fence, curiously peering through the cracks, I scream out afraid: “Don't go into someone else's yard!

Natasha Bartula

TUĐA  AVLIJA,  kratka priča, objavljena u KR BALKAN, Belgrad 2017. Urednik Stevan Krstec

 

Ova mala priča je veliko ogledalo mog života

 

Odrasla sam bosa na dvorištu rodne kuće i po komšijskim avlijama. Oko mog rodnog doma, seoske škole u kojoj danas niko ne živi osim izrezbarenih imena po klupama, pusto je dvorište mog djetinjstva. Rijeka Ljubina se čas smanji i pretvori se u tanku liniju ispod koje se još vide ostaci porušenih zidova kuća stradalih u ratu, a onda opet nabuja pretvarajući se u pomanitalu aždaju iz čijih ždrijela kuljaju poplave koje ponovo ruše i valjaju tek obnovljene kuće. Pa se opet smiri i postane tako pitoma i bistra da bi je prosto pomilovao rukom i poželio da joj se ponovo vratiš i zagnjuriš u nju kao nekad u obijesnim danima djetinjstva. A kada izroniš i pogledaš unaokolo pogled ti se zamuti od divljine: nekadašnje tanko šiblje pretvorilo se u gusto visoko granje prijeteći nadvijeno nad rijekom,vjetar savija tanke vrbe koje cvile pod jačinom njegovih naleta, u majčinom vrtu jedna ruža podsjeća da je nekad bila voljena, ali i ona savila glavu, jer je odavno niko ne miluje. Očeva trešnja ne zna kome bi rodila pa se onako plusavijena smišlja i dovija da li da se prepusti vjetru da joj polomi grane ili da ipak ostane da obraduje neko zalutalo dijete. Bagrem, nekad bijel poput paperja, požutio od samoće. A do njega jorgovan, malo malo pa ne rodi, obješen i polusveo, kao da ni sam ne zna šta bi sa sobom u ovom opustošenom selu koga su nekad kitili veseli povici dječurlije i subotnja pjesma svatova.

 A ja, negdje u svijetu, naslonjena na prozor novog doma, gledam zeleno dvorište obasjano zlatnim zracima sunca, po kojem moja djevojčica skakuće u bijelim cipelicama i vrisnem uplašeno kad se primakne komšijskoj ogradi, radoznalo vireći kroz njene pukotine: Nemoj u tuđu avliju!

 

Nataša Bartula

 

Majka Novka me je donijela na svijet u školskoj biblioteci, u jedno rano poslijepodne, dok je, naslonjena u fotelji, čitala Čehova uživajući u toplini julskog sunca koje je obasjavalo njeno, pomalo od trudnoće, blijedo lice, padajući u slapovima na knjige na kojima su se zlatili naslovi svjetskih i naših klasika: Dostojevskog, Tolstoja, Tomasa Mana, Šekspira, Ive Andrića i brojnih drugih koji su mi poželjeli dobrodošlicu i koje sam kasnije, već kao dijete od deset godina, sa strašću iščitavala. Majčin bezgranični talenat i ljubav prema književnosti probudili su u meni žar prema pisanoj riječi koji se vremenom pretvarao u plamen želje da i sama kreiram svoje vlastito književno slovo.

 

            Odrasla sam u krilu oca Marijana, muzičara, uz njegov umilni glas koji je pjevao o ljubavi, uz zvuk gitare čiji tonovi su se vremenom pretvorili u jasnu poruku: note na kojima je započeo moj život postale su vodiči na mom životnom putu na kojem koristim stečeno nasljeđe: iskrenost i čovječnost, najveće bogatstvo duše u težnji za harmonijom života u svjetlosti.

A book is the only place in which you can examine a fragile thought without breaking it. –Edward P. Morgan

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=68012

Book fair Belgrade, 2017. With Karl Markus Gaus, austrian contemporary writer, essayist and editor.