ONAKO USPUT...

Ne druži se s gorkim čovjekom. Od njega nećeš čuti slatkih riječi. Gorak čovjek hrani svoj ego kriveći druge. Ako krivi druge, budi uvjeren da će doći i tvoj red!

Neko je rođen da sije dobro i da žanje još bolje, a neko da sije korov. Sreća što se nađu i oni rođeni da ga iščupaju.

Iz mog romana LjILJANA, JABUKO MOJA

Ne treba se bojati koraka u vremenu, niti vremena koje prolazi, treba se bojati života bez koraka i bez ciljeva.

Čovjek koji ne voli sam sebe i samom sebi i svom bližnjem je veliki teret i neprijatelj.

Iz pisma babe Vuke:

''Niko ne može uništiti vjeru u čovjeku ako mu je data u nasljedstvo iz milosne ruke. Ni patnja, ni trnje na stazi kojom je naš nemušti narod kročio polubosih stopala, jer mu je uz vjeru data i snaga da izdrži svaku bol, a uz snagu mu je data pjesma da mu ojača dušu. Ne zaboravi da je pjesma duh koji vodi narod. Nema granicu, ali ima korijen iz kog potiče. Kao što svaka rijeka ima svoj izvor tako i pjesma ima vrelo s kojeg je potekla. Tvoj je korijen tvoja duša, zajedno sa izvorom duhovnog naslijeđa tvojih predaka. Ne zaboravi ih, jabuko, jer će doći dan koji će te zapitati da ih se sjetiš. Predaj ih dostojanstveno svojim potomcima. Neka ponesu koliko mogu i koliko im je dato da razumiju u svijetu tuđeg jezika na kojem će pisati i računati. Ali neka nikada ne zaborave meku melodiju majčinske uspavanke. Neka ponosno nose u svojim genima kapljice naše krvi. Nek ih i u tuđini predaju drugim vijekovima.''

Da li će ljudi ikada razumjeti da život vraća ljudima ono što mu daju? Da je život kao jezero na kom se ogledaju borovi i jele. Ogledalo na kom se ocrtavaju sva naša djela. I da se sve, i zlo i dobro, vraća kao eho u planini.

Uvijek se nađe nešto lijepo da nas razveseli: bor, jela, ili žuti cvijet jablan koji se zažuti u pivkim kamenim gredama i gleda nas ka sunce odozgora, dovatit ga ne moreš, a pogled ne možeš skinut sa take ljepote, već kriviš glavu ka ptičica koja zapjeva u ranu zoru najavljujući proljeće. Svaki je dan dio životne borbe, ali je svaki dan novi dan, Božiji poklon ka što je i život, dat nam samo jednom. I zato janje moje, koračaj uzdignute glave, obriši suze i nasmij se novom danu; pomoli se i zahvali se Bogu što postojiš. I prije nego što se pomoliš, oprosti majci i oprosti životu za ono što si izgubila, jer nikada ni u jednom gubitku nije sve izgubljeno. Uvijek postoji nada i vjera, uvijek postoji novi dan i novo šjutra!’’

Ne plače samo dijete koje se tek rodi, plače i majka, što od radosti što od straha, pred novim životom i odgovornošću.

Put do Svevišnjeg je jednostavan- lako se nalazi ako se stavi noga na pravo mjesto i okrene lice ka ljubavi i svjetlosti.

Nezdrav odgoj dovodi do nezdravog duha.

Jedino miris duše je vječan, sve ostalo je prah.

Učimo da volimo jedni druge onako kako se voli gore: bez mržnje i zavisti. Učimo da dobijamo i da gubimo imajući na umu da se i u gubitku može dobiti ako imamo vjeru u Gospoda.

Ako živiš u slozi sa Bogom živiš u slozi sa sobom i s narodom.

          Život bez oproštaja je gorak kao čemer. Zatruje dušu i zaslijepi pa nikad da providimo, već bauljamo i koprcamo se u gorčini i jedu grizući i sebe i druge.

Ako nešto želiš ne reci prerano i preglasno, ne izreci prije nego odvagaš i dobro ne oslušneš dušu. A kada riješiš da se pomoliš otvori i oči i ruke i pomoli se onome kome treba ne zaboravljajući da dodaš ´´ako je volja tvoja.´´ Ne daj zlu da dopre do njegovih ušiju. Jer će se onda tvoja ostvarana želja pretvoriti u muku i jad zbog koje ćeš se gorko kajati što si je ikada i poželio.

Patnja je staza po kojoj hodočašnici hodaju bosih nogu puštajući kiši, snjegovima, vjetru, trnju i kamenju da otvrdnu njihova gola stopala da bi što dublje osjetili patnju Najvećeg i Najplemenitijeg koji je na krstu dokazao da nema ni života ni ljubavi bez patnje. I sam život počinje u patnji i u jecaju. U jecaju smo rođeni i u jecaju završavamo- u našem ili naših bližnjih koji nas oplakuju. A ipak, između prvog i zadnjeg jecaja postoji million osmijeha i radosti, pa i jecaja koji čine smisao postojanja.

Iz poglavlja Pročišćenje duše:

I dok je Ljiljana kupila komadiće razbijene šoljice, koju je u jednom momentu ispustila iz ruku, mali, sitni, skoro nevidljivi parčići stakla su joj se zabadali u prste iz kojih su tekle kapljice krvi u koju je hipnotisano gledala bez osjećaja panike. Oštri bol koji se na momente pojavljivao, pretvorio je jezu, koju je do maloprije osećala kao ledeno neprijatno strujanje kroz tijelo, u sasvim drugačiji osjećaj u kom su počela da se bude pobožna osjećanja mameći suze kroz koje su se, okupane jutarnjom prozračnom svjetlošću sunca, prelivale kapljice krvi u duginim bojama cakleći se na vrhovima prstiju poput rubina, ukazujući na moć molitve koja od kapljice krvi može da napravi čudesno čudo: dragi kamen osvještan Božijom svjetlošću kao putokazom i smjernicom za kojom često tragamo, a pronađemo je obično u trenucima očaja kada se najviše osjećamo napuštenim i usamljenim. I kada se iznenada probudimo okupani u svjetlosti duginih boja shvativši da nikada nismo sami ako nosimo molitvu u duši, utjehu koja nam zamjenjuje i majku i oca i prijatelje. I koja nas vraća na pravi put nade i vjere s kojeg često odlutamo u životnim iskušenjima.

Beznađe i tuga pripadaju drugoj dimenziji u čijem mraku tapkaju mnoge izgubljene duše zajedno sa kreatorom mraka i zla.

Istinska osjećanja izviru iz vječnog izvora ljubavi čije kapi se ne mogu izmjeriti ni jednom mjerom. Ne možemo izmjeriti ni njihovu dubinu, ni širinu, ni visinu ni težinu, a opet smo ih svjesni u svakoj pori našeg bića: zauzmu svako mjesto i svaki ugao duše preplave poput izvora vode i obuzmu nas silinom postojanja s kojom se saživi i naša misao i svaki korak koji napravimo.

Kako čovjek može da se kune u vječnost, u ''zauvijek'', kada je njegov korak u stvari samo dvije stope od vječnosti do vječnosti? Vječno je samo ono sada koje ne zavisi od nas, ono prije i ono posle- Zauvijek nepoznate i neispitane sfere mistične vječnosti dimenzija iz kojih dolazimo i u koje se vraćamo.

Cvijeće je dugovječnije od čovjeka. Cvijeće je život, a mi smo prah.

Ženi ne treba mnogo da bude elegantna: šaka svile s kapljicom parfema.

Svaki čovjek je Božije djelo. No čovjek se često oda zaboravnosti tragajući za smislom postanka. Te se na tom putu koji još niko nije istražio poda Božijim nedjelima i tako udalji i Boga od sebe. I sebe od Boga.

Sve je moguće ako se poželi snažno. Čudo i moć ostvarenja želje zavisi od moći snage s kojom poželimo ostvarenje. Ništa na svijetu se ne ostvaruje u slabosti, već u sili i čudestvu Najjačeg koji nas je stvorio da bi i sami stvarali.

Iz romana MOJ PEDALJ ZEMLJE:

Ko je ikada razlučio pravu istinu od nesitine? I jedna i druga idu zajedno ruku pod ruku. Jedina istina je da čovjek čovjeku ne smije da bude vuk. Oprosti drugome pa će i tebi biti oprošteno. Smiluj se drugome pa će se i tebi Gospod smilovati. Voli bližnjeg pa ćeš biti voljen. Ne optužuj ni kada misliš da znaš istinu. Zaviri u svoju dušu prije nego zaviriš u tuđu. Tamo ćeš naći stotine grijehova, malih i velikih, skrivenih po uglovima kao miševi. Priznaj ih prije nego optužiš druge za njihove. Njima njihovo, a tebi tvoje. Tek tada ćeš vidjeti da ni tvoji nisu ništa manji ni bolji od tuđih, možda nisu isti, ali imaju isto ime pred Gospodom Bogom. Zovu se tako od praiskona, dati su nam da živimo sa njima i nosimo ih kao kengur svoje malo u vreći. Da se po njima poznajemo, da budu pečat naše duše, pečat ljudskog roda. Svakom čovjeku duša, svakoj duši svoj žig.