MOJ OTAC

 

Moj otac je proveo cio svoj život od djetinjstva do mladosti u borbi za komad hljeba. On nikada nije imao pravu porodicu osim one koju je sam stvorio. Majke se skoro nije ni sjećao. Samo slabog nježnog osmijeha i dodira njenih blijedih ruku. Izgubio ju je kad je imao šest godina. Ostao je siroče, zajedno sa dvjema sestrama i dva brata. Njegov otac se ubrzo ponovo oženio i dobio još dvoje djece sa svojom novom suprugom tako da je postalo gotovo nemoguće za mog djedu, koji je bio sklon alkoholizmu te stoga često trošio ionako nedovoljna primanja, da nahrani sedmoro gladnih usta. Takođe je bilo nemoguće i teško za maćehu mog oca da se pored svoje djece brine i o pastorcima. Seljački život je već bio dovoljno težak sam po sebi. Ova žena se i sama morala boriti za opstanak i hraniti svoju djecu, naročito nakon rane smrti moga djede kad je ostala sama sa još nejakom djecom.

 

Tako su moj otac, njegove sestre i braća bili okrenuti jedni drugima dijeleći parče hrane na jednake dijelove. Pokriveni u hladnim zimskim noćima starim, tankim pokrivačima, ležeći na slamnatom madracu, grijali su međusobno leđa jedni drugima, pritiskajući rukama stomačiće koji su zavijali od gladi. Sa tugom su se sjećali majčine tople ruke i njenog brižnog lica kada bi tiho ulazila u sobu pokrivajući ih nježno i bdijući nad njima. A kad bi tako utješeni mislima o majci konačno zaspali, sanjali su topli dom u kom veselo pucketa vatra i vruću šolju mlijeka.

 

Starija očeva sestra je napustila kuću našavši spas u ranom braku.Ubrzo je prihvatila mlađu sestru da se brine o njoj. Stariji brat se takođe oženio tako da su ostali moj otac i mlađi brat da se sami izbore za život. U njihovoj borbi za opstanak ipak nisu bili sami. Dok im je život sa jedne strane mnogo uzeo, sa druge strane su dobili jedan od najljepših Božjih poklona: izraziti talenat za muziku, toliko jak i moćan da su naučili da sviraju sami, po sluhu.Moj otac je svirao gitaru, a moj stric violinu. Postali su najpoznatiji muzičari u okolini. Uskoro nije bilo nikakvog kulturnog događaja niti svadbe bez njih. Jedan od snova moga oca se ispunio: nisu više bili gladni.Ubrzo se ispunio i drugi san, san o toplom domu kad je  upoznao moju majku i sa njom stvorio dom o kojem je sanjao i za kojim je žudio, dom u kom uz veselu vatru i čašu toplog mlijeka posmatra  lica svojih najmilijih obasjana ljubavlju i srećom.

 

Kao i obično, ovaj tihi čovjek nije mnogo pričao ni kada je upoznao moju majku. No, on je ipak pronašao put do osvajanja njenog srca koje je do tada bilo skoro neosvojivo. Prikradao joj se sa gitarom pod prozore u rane večeri budeći je, tek zaspalu, nježnim tonovima sevdalinki.,,Šta radiš ispred mog prozora?”, pitala bi polusanjivo. ,,Ništa’’, odgovorio je mirno. ,,Samo vježbam.’’ ,,Baš si našao mjesto za vježbanje’’, bunila se sad već ljutitim glasom.,,Idi ti vježbaj ispod nečijeg drugog prozora, a mene ostavi da spavam.” No, drugi, skriveni dio nje je vjerovatno bio polaskan lijepim musketarom, jer joj je u uglovima usana ipak titrao skriveni osmijeh koji je prikrivala strogim tonom. Međutim, taj strogi izraz lica nije nimalo uplašio mog oca niti ga je spriječio da i dalje dolazi. Nastavio je da dolazi iz večeri u veče sve dok njegov umilni glas nije otopio santu leda u maminom srcu i konačno joj se zavukao ispod kože.

 

Kad je moja majka odlučila da napusti grad i da radi kao učiteljica u malom selu, nije mogla ni sanjati da će baš tu da zasnuje porodicu. Imala je vjerenika Vojvođanina, doktora sa kojim se upoznala za vrijeme njegovih studija u Sarajevu i koji je po povratku u Novi Sad pripremao vjenčanje i pravio kuću za svoju Hercegovku. No, izgleda da je očeva gitara presudila u majčinoj konačnoj odluci te je uz muziku zaboravila i na vjeridbu i na vjerenika. Ne znam da li se zaljubila, ali znam da je zavoljela mog tihog oca čija duša se otvarala samo uz pjesmu. Kad je konačno stigao telegram od vjerenika u kom je jasno i kratko pisalo: ,,Našao sam ti posao u Novom Sadu. Sve je spremno i čeka na tebe.” Majka je odgovorila još kraće i još jasnije: ,,Nemoj da me čekaš. Udajem se.” Šest riječi životne odluke, u jednom trenutku, za koje bi nekome bilo potrebno šest mjeseci razmišljanja i griže savjesti. Jednostavno i  lako. Sa sigurnošću i bez žaljenja. Moja majka, žena kojoj je intuicija često osvjetljavala životni put i u koju još uvijek vjeruje kao Prometej u vatru.

 

Što se tiče mog oca, njegovo jedino naslijeđe je bio njegov mlađi brat Ilija kome je moj otac bio i majka i otac i brat, ali je zbog sklonosti alkoholu bio veliko i teško breme za očeva leđa. Nažalost, moj stric Ilija naslijedio je ono čega se moj otac najviše plašio - sklonost alkoholu. U stričevom životu su preovladavale samo dvije strasti, muzika i ovaj nesretni grijeh. Sve drugo je bilo periferno i nevažno: i žene, i novac, i prijatelji. Prijatelja je imao dok je imao novaca, a novaca je imao dok ih ne popije. Žene su ga htjele i pijanog i trijeznog, ali on nije htio njih. Umjesto žena grlio je samoću, živio i zarađivao samo za danas, jer mu za sutra poslije pijanih noći nije ostajalo. Dane je provodio u samoći, a noći u kafani dok je imao i posljednju paru.Tek tad, i samo tad, uz rakiju, na licu ovog čovjeka pojavio bi se blagi i radosni osmijeh, a u trijeznom stanju ovo lijepo lice pretvaralo se u tužnu masku na kojoj su već od mladosti bile urezane duboke bore.

 

Često, u svom nesvjesnom stanju pijanstva, mom stricu bi ispadale pare iz džepova u koje ih je on nemarno i ne vodeći računa, trpao pri vraćanju kusura. Tada se vlasnik kafane radosno saginjao kupeći izgužvane novčanice po podu i umjesto da ih vrati, pohlepno ih trpao u svoje džepove.Tako je moj stric često završavao svoje pijanke izbačen napolje i bez pare u džepu, te bi onda, u kasne sate, stigao na naša vrata, tražeći sklonište.Naša kuća je uvijek bila otvorena za njega. Majka Novka je postala stričeva sestra, a otac bio i ostao i otac i majka svom mlađem bratu. Njihovo djetinjstvo bez radosti, bijeda i siromaštvo koje su prošli zajedno povezali su ove dvije ranjene duše umjetnika zauvijek. Moj otac je našao sklonište u svojoj porodici. Moj stric, nažalost, u alkoholu.

 

Kao i moj otac, stric Ilija je bio ćutljiv čovjek. Nosio je duboku tugu u srcu i zaključavao se u duboku samoću. Njegova violina je pričala umjesto njega. Ona je bila njegov glas - ljubav i ljubavnica koju možda nikada nije imao. Njegova violina je bila njegov bol, njegova sjeta, njegova majka čije lice nije pamtio, samo dodir ruke i misao da je nekada imao, da ga je milovala po licu i pjevala mu uspavanke čiji su tužni tonovi bili urezani u žice njegove violine, kidajući mu dušu od nostalgije.

 

Njegova violina bila je njegov najbolji prijatelj i najveća ljubav njegovog života. Bila je njegova duša. I ona je to znala. Ova violina nije svirala. Ona je plakala, uvijajući se pod njegovim dugim prstima, koji su vješto poput leptira lepršali preko njenih tankih struna. Bili su jedna duša; oni su svirali, disali, jecali i plakali zajedno.

 

Alkohol je uništio zdravlje ovom divnom čovjeku tako da je već u ranim pedesetim godinama dobio teški dijabetes. ,,Ako želite da živite, doktor je rekao, imate samo jedan izbor, da kažete zbogom piću. Ostatak života ćete morati da živite sa svakodnevnim insulin injekcijama. Dobili ste jednu bolest da vas spasi od druge bolesti.’’

 

Tako je moj stric, iako teška srca, ipak izabrao insulin. U ovom dugom procesu čišćenja od alkohola ovaj usamljeni čovjek je postao usamljeniji nego ikad. Ovaj zarobljenik samoće po prirodi, sad je postao još veći pustinjak zatvorivši se potpuno u tišinu kuće čija je vrata otvarao samo za mog oca i moju porodicu. ,,Idi u selo da stricu odneseš hrane”, rekla bi majka sažaljivim tonom pripremajući sa brižnošću jela za koja je znala da ih stric voli. ,,Ko zna koliko dugo nije pojeo nešto toplo i skuhano.”

 

Stričeva kuća nalazila se u istom selu gdje sam rođena, samo nekoliko kilometara udaljena od škole, gdje sam odrasla. Svaki put kad bih se približavala selu, srce mi je kucalo ubrzano od radosti. Koliko god sam kao mala maštala o gradskim svjetlima i igrama, sad sam tek, nakon što smo se preselili iz sela u grad, nostalgično sanjala radosne dane koje sam provela ovdje kao dijete. Ostala sam zauvijek neraskidivim sponama vezana za svaki kamen koji je moja bosa noga dodirnula. Za parče neba pod kojim sam se budila milujući ga pogledom srećnog djeteta i puštala zmajeve da odlete visoko, do njegovih visina, da ga dodirnu i pomiluju umjesto moje ruke.  Za svakog čovjeka kome sam ikada rekla ,,dobar dan”, za svakog druga iz bosonogih igara i za očevu porodicu i rođake u čijim kućama sam provodila, nama zbog majčinog prosvjetnog poziva i komunističkog opredjeljenja, zabranjene božićne praznike, otkrivajući moć i veličinu molitve koja je i u mojoj maloj duši budila velika osjećanja dok sam posmatrala lica prisutnih obasjana mekom svjetlošću petrolejske lampe, ozarena od unutrašnjeg žara u svetom trenutku u kom se srce potpuno predaje božanskom  prisustvu, osjećajući neizmjernu  zahvalnost za osjećaj Božjeg bitisanja koje budi plemenitost i  ljubav prema bližnjima i prema samom životu kao Božjem poklonu.

 

Stričeva kuća je bila posljednja u nizu, od ukupno četiri porodične kuće. Ove četiri kuće bile su smještene u nepravilnom redu na malom brdašcu okruženom sa zadnje strane gustom šumom, dok su sa bočne strane prozori gledali na valovita polja kukuruza  i uredno okopane bašte, a sa prednje se spuštao vidik na vijugavu rječicu Ljubinu i nedaleko od nje, bijeli autoput.Mala, stara kuća mog strica je umnogome odudarala od nasuprot njoj, novih trospratnica koje su se bijelile i gordo šepurile u svom novom ruhu. Iako na dva sprata, djelovala je majušno i stidljivo sa starom smeđom drvenom fasadom i crvenim krovom sa kojeg bi s vremena na vrijeme vjetar odnio poneki crijep.

 

Pokucala sam na vrata. Nije bilo odgovora. Ponovno sam pokucala, ovaj put još glasnije. Opet tišina. Gdje li je mogao otići? pomislila sam spremna da okrenem leđa. Onda sam čula tihe korake unutar kuće. On je unutra, uskliknula sam u sebi, sjetivši se šta mi je otac rekao prije nego što sam otišla.,,Nemoj otići”, rekao je, ,,ako odmah ne otvori vrata. Može biti da je stric u  nekom u svojih raspoloženja kad nikome ne otvara. Daj mu do znanja da si ti. Siguran sam da će ti otvoriti.” ,,Striko’’, viknula sam. ,,Ja sam, Nataša.” Tad sam začula brze korake. Požurio je da otvori vrata, uplašen da bih mogla otići.,,Nataša’’, uskliknuo je radosno. ,,Došla da vidi svog striku. Uđi. Skuvaću nam kafu.” Kada je kafa bila gotova, izvadio je iz džepa kutiju cigareta i ponudio me.’’Znam da je to vrlo loša navika i volio bih da ne pušiš. Ali znam da pušiš i to potajno od roditelja. Ja sam siromašan čovjek. I ja ne mogu i nemam šta da ti ponudim osim mog razumijevanja i ljubavi. Hajde da uživamo u ovoj lošoj navici zajedno‘’, rekao je uz osmijeh ponosnog čovjeka koji ima posebnu privilegiju da podijeli tajnu sa mnom.

 

,,Znaš li zašto sam otvorio vrata?’’, upitao je, dodajući: ,,Zato što znam da su tvoj otac, tvoja majka, ti i tvoj brat jedini koji me istinski vole i brinu za mene. Vi ste moja porodica!’’

 

Svoju tešku bolest zbog koje je često bivao i u bolnici stric je preživljavao i pobjeđivao uz brigu i pažnju mog oca i majke, uz još tople pite koje je majka ranom zorom razvijala i čorbice koje je otac žureći nosio u bolnicu da se ne ohlade.  Za sve te godina njegove bolesti moj otac nikada nije uputio riječ kritike ili prijekora svom mlađem bratu. Brinuo se o njemu sa neizmjernom ljubavlju podnoseći njegov često težak karakter. Iz godine u godinu, strpljivo i nježno sve do rata. Do dana kad smo krenuli, u panici trčeći da uhvatimo posljednji izbjeglički konvoj iz Bosne u Srbiju, da spasimo život, bez mog strica. U pet sati ujutro, u cik zore, sa dvije torbe i četiri gola života, za vrijeme primirja između vatre, nije bilo vremena za odlazak na selo.

 

,,Ostavili smo brata samog”, rekao je otac mojoj majci slomljenim glasom.,,On će umrijeti bez nas i bez insulina.’’,,Moraš da shvatiš da je tvoj brat vrlo bolestan i da može umrijeti bilo gdje i bilo kad, pa čak i sa nama”,  majka je pokušala da umiri očev bol i žaljenje. ,,Ko može da garantuje da će se naći lijekovi u Srbiji?” ,,Ovdje takođe”, odgovorio je otac slomljenim glasom. ,,Najbliža ambulanta je četiri kilometra udaljena od kuće moga brata što je u ovom trenutku  jako velika udaljenost za ovako bolesnog čovjeka. On je potpuno zarobljen u svojoj kući.’’

 

Moj otac je bio u pravu. To, inače katoličko selo, bilo je okruženo s jedne strane srpskim, a sa druge strane muslimanskim selima. U takvoj situaciji nije bilo nikakvog načina ni da se uđe ni izađe iz sela tako da su praktično ljudi odande bili skoro bespomoćni. Jedini izbor je bio ostati u svojim kućama i moliti se za živote. Često sam se se pitala koliko dugo će ih molitve poštedjeti i ako ih i poštede  kako će preživjeti  sa svojim skromnim ušteđevinama  i malim rezervama hrane tu, na granici između više zaraćenih strana?

 

Noć prije nego što sam dobila odgovor na svoja brojna pitanja i strahove u rano ljeto 1993. godine, sanjala sam vrlo simboličan san.Putovala sam s mojim stricem Ilijom u vozu. Voz se zaustavio i stric je izašao. Pogledala sam napolje. Iako je bilo je vrlo mračno, jasno sam vidjela njegovo blijedo lice. Napravila sam korak da siđem niz stepenice, ali sam tada začula njegov glas. ,,Ne, Nataša, još nije došla tvoja stanica, još nije vrijeme za tebe da siđeš.’’

 

Probudila sam se sa vrlo tužnim osjećanjima u duši. Osjećaj slutnje da je stric umro me nije napustio tokom cijelog dana. Na kraju samog popodneva dobila sam telefonski poziv od moje rodice Nele, kćerke od tetke, najmlađe sestre mog oca.,,Imate poziv iz Italije”, rekla je recepcionarka u hotelu gdje smo živjeli i čiji jedini telefon je bo veza sa svijetom za sve izbjeglice. Tako je taj telefon uporno i umorno zvonio svakih desetak minuta iz različitih krajeva svijeta pozivajući nekog od stanara hotela, donoseći ponekad vesele, ali češće tužne novosti. Umorni da trče i da stalno pozivaju nekog od nas, recepcioneri bi otvorili prozor i dozivali ljude po imenu. ’To mora biti neka greška, pomislila sam kad sam čula svoje ime, jer mene do tada niko nije zvao. Ne poznajem nikoga u Italiji, razmišljala sam dok sa trčala preko dvorišta ka recepciji.,,Halo”, javila sam se  zbunjena, čekajući odgovor. Začula sam radostan glas moje rodice Nele na drugoj strani. ,,Napokon sam te pronašla’’,vrisnula je kroz suze. ,,Imam jednu dobru i jednu lošu vijest za tebe’’, dodala je..Osjećaj straha prožeo je moje tijelo poput jake struje. ,,Prvo mi reci dobru vijest”, odgovorila sam.,,Moj brat i ja smo uspjeli da pobjegnemo iz Mostara u Italiju sa djecom i porodicom. Moji roditelji su još uvijek u Mostaru, ali smo svi živi.”Udahnula sam sa olakšanjem, ali još uvijek sa strepnjom u duši od druge novosti. ,,Stric Ilija je mrtav”, dodala je Nela tužnim glasom.,,Umro je nekoliko mjeseci nakon početka rata. Uplašen od života u sjenci rata, svakodnevnog bombardovanja, sam i izgubljen u nedostatku lijekova i hrane, nije više mogao izdržati. Naš rođak Bruno ga je pronašao mrtvog. Ležao je na pragu kuće sa očima uprtim u nebo u svojoj posljednjoj molitvi. Bruno je izmolio dozvolu od zapovjednika vojske da ga pokopa. Sahranio ga je zajedno sa njegovom violinom i požurio da iskoristi primirje koje mu je odobreno od strane vođe srpskih jedinica koje su u to vrijeme imale kontrolu područja u čiji okvir je spadalo i selo Ljubina. Bruno je imao sreću da poznaje vođu srpskih jedinica koji ne samo da mu je dozvolio ovaj sveti čin sahrane, već mu je omogućio i bijeg - da spakuje šta može i da i sam bježi.

 

,,Noćas će vojska da pali kuće”, šapnuo je Brunu u uho u strahu od zidova koji imaju uši. ,,Bježite dok možete.’’ U ovom okrutnom ratu, gdje brat ubija brata, ipak se našao jedan plemeniti čovjek koji nije htio da ubije svoje komšije. Tako su moji rođaci i njihove komšije imali sat vremena da napuste kuće prije nego što je cijelo selo bilo spaljeno. Bježali su preko brda i planina, odakle su gledali selo u plamenu, trčeći kroz šumu i njene litice na hrvatsku teritoriju, gdje su  napokon našli utočište. Moj stric je ostao u vječnom miru sa svojom violinom.

 

,,Moja majka je uspjela da ode na njegov grob za vrijeme primirja”, nastavila  je  je Nela kroz suze.,,Jedina kuća koja nije spaljena je škola u kojoj ste rođeni. Sve ostale kuće su nestale u plamenu. Samo ostaci zidova i temelja strše iz pepela kao nijeme uspomene na bivše živote”, dodala je Nela tužno.

 

Nijemo sam slušala Neline riječi, živo zamišljajući Nelinu majku dok šeta po ruševinama kuće u kojoj se rodila, prisjećajući se bolno dana kad je živjela tu sa svojom braćom i sestrom u siromaštvu koje je zauvijek ostavilo trag u dušama i vezalo ih jedne za druge neraskidivim sponama ljubavi, ne umanjujući osjećaj prisnosti ni prema polusestri i polubratu koje su poštovali i voljeli. Iako je većina imanja po nekom nepisanom pravilu pripala polubratu, moje tetke ni otac nikada nisu ispoljili ni mrvicu ljubomore ni pohlepnosti, što se pokazalo kao ispravno, nematerijalističko razmišljanje baš u toku ovog surovog rata koji je odnio i spalio mnoga imanja i mnoge živote. Nikada mi duša nije poželjela ni komadić zemlje na kojoj se rodio moj otac. Ona je, po mom mišljenju, pravilno pripadala onima koji su na njoj živjeli i radili. Ja sam samo bila dragi gost i prolaznik, vezana za njene stanovnike, a ne za njihove kuće i imanja.

 

,,Kad je majka stigla na vrh brda”, nastavila je Nela, ,,do mjesta gdje se nekada nalazila njihova kuća, našla je samo polomljene crvene crepove utonule u zemlju i kameni prag koji je nekad bio ulaz u kuću. Sve okolo je bilo obraslo trnjem. Tu, uz sam prag, izrasla iz pepela i korova, izvijala se jedna crvena ruža. Majka je uzela ružu u svoje dlanove i poljubila njene nežne latice kvaseći je suzama.”

 

Duboko dirnuta Nelinom pričom i zamrznuta tugom, zamišljala sam tetku koja poput duha hoda kroz ruševine, trnje i pepeo, tužna, ali utješena pojavom čudesne ruže iznikle niotkuda da joj obriše suze tuge i izmami osmijeh na lice.Dugo vremena nakon što sam spustila slušalicu, stajala sam nijema i nepokretna razmišljajući kako da najavim ovu, za mog oca strašnu, vijest? Kako da kažem da je stric umro?, ponavljala sam sebi po ko zna koji put. ,,Nemoj ni reći’’, čula sam glas koji mi je odgovarao iznutra. ,,On ne mora da zna. Poštedi ga tuge.” ,,Ali on to možda već naslućuje”, odgovarao je  drugi glas.,,Prije ili kasnije će otkriti. Ne možemo ga poštedjeti od istine.’’

 

Konačno, nakon izvjesnog vremena koje mi činilo kao vječnost, pomjerila sam se s mjesta. Hodala sam polako prema sobi mojih roditelja vukući nogu za nogom. Otvorila sam vrata tiho i ušla bez riječi.,,Blijeda si”, rekao je zabrinuto otac. ,,Šta se dogodilo?’’,,Striko Ilija je mrtav. Moraš da znaš. Nema smisla skrivati istinu”, rekla sam odlučno, sa jakim i razumnim glasom nadajući se da će baš taj trezveni, pomalo majčinski autoritativni ton bar malo poštedjeti bola ovog delikatnog čovjeka.Otac nije rekao ni riječi. Samo trzaj bola i grč mišića je na trenutak prošao njegovim licem da bi ga već sledećeg trenutka pretvorio u nijemu masku.  ,,Tata, kaži nešto’’, pokušala sam da razgovaram s njim, ali nije bilo odgovora. On me više nije čuo. Ni moje vapaje, ni moj krik. Tišina je bila teža od kamena do koje više ništa nije moglo doprijeti.

 

I dalje nijemo i bez riječi, obukao je kaput i izašao iz kuće. Posmatrala sam kroz prozor kako vuče korake sporo i teško, kao da na leđima nosi teško breme. Njegova i inače povijena leđa sada su izgledala još povijenija pod teretom bola i unutrašnje patnje.Otišao je u rano poslijepodne, a vratio se tek kasno u noć. Uzalud sam trčala ulicama tražeći ga po svim parkovima i mjestima gdje je inače zalazio.Uzalud sam zapitkivala začuđene prolaznike jesu li vidjeli tužnog čovjeka u braon kaputu. On je jednostavno nestao iz grada. Nikada nisam saznala gdje je proveo taj sigurno najtužniji dan života. On nikad nije govorio o tome niti je ikada pomenuo bratovo ime. Sigurna sam da je negdje, na kraju grada, u nekom od šumaraka sjedio sakriven i od sebe i od ljudi glasno dozivajući ime svog brata. A kad je konačno isplakao i posljednju suzu, zakopao je bol u gusto lišće i vratio se nijem kao što je i otišao.Bez suze na licu, sa suvim i podbulim očima i ranjenim pogledom punim griže savjesti.Ja nisam morala da pitam oca da li je oprostio sebi što je ostavio brata. Njegove oči su sve govorile. Sjetne, zagledane u daljinu kao da nešto traže, ostale su zauvijek tužne sve do smrti.

 

Moj otac je imao potpuno drugačiji karakter od moje majke. Moja majka je bila, i još uvijek je, veliki intelektualac. Urođenu, natprosječnu inteligenciju samo je upotpunilo završeno fakultetsko obrazovanje. Moj otac je posjedovao intelektualni potencijal, ali mu siromašni životni uslovi nisu dozvolili veliko obrazovanje. Moja majka je voljela društvo, otac porodicu. Majka je bila otvorena, uvijek sprijemna na šalu, moj otac tih i ćutljiv. Majka se smijala od srca, grlato, glasno i zarazno. Njen smijeh je bio magnet koji je privlačio i prijatelje i prolaznike. Kad se ona smijala smijali su se i svi drugi oko nje; ponekad mi se činilo da će i zidovi našeg malog školskog stana da popucaju od smijeha i tolikih glasova u kući. Moj otac se smijao bojažljivo, skoro nevidljivo.Samo je onaj ko ga dobro poznaje mogao da primijeti skriveni osmijeh u uglu usana koji, uprkos želji, ipak nije mogao da nađe izlaz iz duše, već je zastao tu, na pola puta.

 

Majka je voljela izlaske, druženje i kafane gdje bi poslije napornog rada, nastave i beskonačnih školiskih sjednica sa društvom uz čašu vina i smijeh konačno priuštila sebi malo oduška. Otac je više volio mirne večeri u kući koje su ponekad znale da se završe i svađom zbog njenog kasnog dolaska.

 

,,Gdje si ti dosad?’’, pokazivao je ljutito na sat. ,,Već je ponoć.’’,,Ili preko puta Mašo, ili malo iznad puta”, odgovarala je ona tepajući mu. ,,A gdje bih drugo bila u selu sa dvije kafane?” Zatim bi majka mirno, ne obazirući se na njegove prekore, zavrnula rukave i umijesila hljeb čiji miris u šporetu bi nas ujutro probudio golicajući nam nozdrve. Majka je već bila na nogama, u cik zore kao i obično, sa osmijehom na licu, toplim hljebom i bijelom kafom na stolu, vedro šireći ruke da nas, mališane, obijesne od sreće, primi u svoje veliko i toplo naručje.

 

Majka se izražavala kroz sve što je činila. Moj otac se izražavao kroz muziku. Fizički, ovo dvoje ljudi su  takođe činili dvije suprotnosti. Majka skoro dva metra visoka, vitka, uspravna i graciozna. Iako se nije moglo reći da je moj otac nizak muškarac, ipak je djelovao prilično niži od majke. Otac je imao krhko zdravlje, naročito poslije nesreće usljed koje je došlo do operacije kičme i poslije koje je samo čudom prohodao. Njegova leđa su ostala zauvijek povijena, tako da se uvijek činilo da hoda kao da nešto traži, glave pomalo pognute i očiju zagledanih u dubinu zemlje. Majka je djelovala poput dive sa svojim maslinastim tenom, krupnim bademastim očima i gotovo ciganski crnom valovitom kosom. Moj otac je imao nježnu konstrukciju, sitne kosti i bijelu put. Samo je njegova kosa, jaka i gusta, tamna sa čvrstom oštrom dlakom, talasasta i neposlušna ukrašavala njegovo bijelo lice, a visoki zalizak je još više isticao njegovo visoko i glatko čelo na kojem dugo nije bilo nijedne bore.

 

Majka je bila brza i impulsivna u svemu, u govoru, u radu, u pokretu tijela, smijehu i misli, otac umjeren, odmjeravajući i korak i riječ.No kao što i potočić ima rijeku da u nju utiče, i rijeka more i more okean, i kiša zemlju, tako je i moj otac imao muziku u koju je uranjao kao što kiša uranja u zemlju gubeći se u njenim dubinama. Majka je tada ostavljala i olovku i ispravke pismenih zadataka i baštu i uštipke,i vječne šerpe,lonce i rad, tonući zajedno sa ocem u meke tonove muzike koja je ih je spajala brišući sve razlike između njih. Očeva muzika je poput čarolije otvarala vrata majčine duše budeći ljubav i bliskost prema čovjeku kog je bilo teško razumjeti, a ipak lako voljeti.

 

U momentima dok je svirao, moj otac je doživljavao potpunu transformaciju. Prvo bi počinjao tiho već kao što je bila tiha i njegova priroda. Zatim bi se, pod lavinom probuđenih emocija koje samo muzika  može pokrenuti  u ljudskom biću, zaboravio i opustio puštajući dušu da se otvori. Njegov topli glas postajao je sve jači i dublji. U njegovim prekrasnim tamnim očima, mijenjali su se razni osjećaji. Nostalgija i tuga prisutna od djetinjstva ustupala je mjesto blaženstvu i sreći. Tu, uz muziku, okružen porodicom o kojoj je oduvijek sanjao i čeznuo još kao dijete, otac je konačno bio srećan i potpun čovjek. On je postigao svoje snove i živio za njih. Za muziku i porodicu na koju je bio neizmjerno ponosan. Svaki naš uspijeh  bio  je i njegov, ostvarenje snova koje je on sanjao, a mi ostvarivali. Moj brat je magistrirao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Ja sam bila student treće godine na Katedri za srpsko-hrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Uz moju majku koja je vremenom postala njegov najbolji prijatelj i sa djecom koja su ga neizmjerno voljela, očev život je bio obogaćen i praznina siročeta iz djetinjstva nadomještena. Niti je želio niti tražio više. Bio je konačno potpun čovjek.

 

A ja sam bila samo korak udaljena da mu sve oduzmem, pomislila sam prenuta kao iz sna zvukom sirene koja je najavljivala skoru opasnost. Pogledala sam ga s ljubavlju, nježnošću i saosjećanjem i donela presudnu odluku. Ljubav prema mom ocu i porodici je pobijedila.Bila sam spremna da ih pratim.

 

 

Te noći, dok sam budna čekala zoru, pola moje kose je pobijelilo. U samo jednoj noći, u roku od nekoliko sati, ja sam konačno odrasla.Imala sam samo jednu noć da prekinem sa svim što sam voljela, izgrađivala i živjela.Samo jednu noć da odrastem, da se probudim iz snova i da se suočim sa surovom istinom da više ništa i nikada neće biti isto. Niti se živjelo niti se umiralo na isti način. Ni zemlja više nije bila ista, izrovana od bombi i natopljena krvlju. Ni ja. Pogledala sam se u ogledalo iz kojeg me je posmatrala djevojka čije lice je ličilo na moje, ali sa novim izrazom i novom dušom. Sve je od te noći pa nadalje dobilo novi oblik. Moj osmijeh je pratila sjena tuge, moj glas i moje riječi su imale dublji ton, a moje suze su postale gorče i slanije.Više ništa nije bilo ono što je bilo prije: ni radosti, ni žalosti, ni vjera u ljude. Sve je dobilo novu dimenziju u vihoru rata i pečat tuge.Zatvorila sam vrata svoje sobje u pet sati ujutro, posljednji put u svom životu. Zauvijek sam zatvorila vrata svoje mladosti.