Snijeg je te zime pretvorio Gatačko polje u nepreglednu bijelu površinu na kojoj nije bilo znakova života osim ponekog goluba koji bi, u potrazi za hranom, s vremena na vrijeme zastao da odmori umorna krila i omršavjelo tijelo, a onda nastavio let vrteći se dugo u krugu kao da ni sam nije znao gdje da krene. Kroz prozore bolničke sobe, jedna djevojčica, koja se tek probudila iz višednevne kome, pratila je njegov let usnulim pogledom, pozavidjevši mu na raširenim krilima.
''Zašto gori svijeća?'', upitala je slabašnim glasom majku koja je u jednoj ruci stezala brojanicu, a drugom milovala kćerkino čelo orošeno hladnim znojem. ''Ko je umro?'', zapitala je ponovo djevojčica, bacivši pogled po sobi u želji da razazna gdje se nalazi. Tek pošto je prepoznala doktora Kazimirova koji je šapatom zahvaljivao Božanskoj ruci za čudo koje je spasilo njegovu malu pacijentkinju i ugledala blago lice medicinske sestre kako je posmatra široko otvorenih očiju uperenih u nju ne trepćući, kao da ne vjeruje da je zamrlo dijete ispaćeno višemjesečnim tifusom, ponovo tu, među njima, djevojčica se vratila u stvarnost shvativši gdje je. ''Niko nije umro, slava Gospodu, samo si se ti vratila iz mrtvih'', začula je meki muški glas, a potom osjetila blagi dodir ruke i prepoznala lice sveštenika obučenog u crnu mantiju. Djevojčica je zatvorila oči i pratila slike koje su joj vraćale sjećanje. Mrštila se dok se u mislima vraćala na putanju prošlosti koju je bilo bolno pratiti. Svaka od njenih dvanaest godina donosila je poneko gorko sjećanje dokle god je u mislima mogla da dopre. Činilo joj se da niko ne bi trebao da se rađa na selu gdje je život podjednako težak i djeci i odraslima, pa čak i govečetu i gdje je djeci nepravedno natovareno breme obaveza koje im oduzimaju pravo na radost djetinjstva. Tonula je u polusan u kom su se miješali šumovi planinskih vjetrova sa obližnjih visova i zvona ovaca istjeranih ranom zorom na pašu za kojima je pospano kaskala jedva vukući noge od težine tkane kabanice na leđima preko koje je nosila prebačenu zobenu torbu sa par tvrdih grumenova sira i pozamašnim parčetom kukurzne pure za užinu. Negdje u blizini, kroz fijuk vjetra, čula je eksploziju bombi i fijukanje minobacača praćeno rafalnom paljbom mitraljeza dok je ležala glave uvučene u meku zemlju, rukama pokrivajući uši da se sakrije na golom polju koje se sa okolnih brda vidjelo kao na dlanu ruke.
''Neću kabanicu'', plakala je svako jutro, dok joj je djed silom navlačio teški gunj na leđa. ''Vruće je i teška mi je.'' Djedov gvozdeni glas kome su se pokoravali i stariji ukućani bio je jači od volje male djevojčice tako da nije imala izbora do da navuče teški gunj koji je po djedovim riječima bio 'potrebniji ljeti da štiti od grada nego zimi od snijega.' Tek kada bi grad zaista i pao sručivši se na zemlju divljim bijesom, uvjerila bi se da nije dio djedove mašte iz priče o vilama i vilenjacima koje je pobila tuča krupnija od kamenja i to baš jednog ljetnjeg dana koji je osvanuo vreo i od čijeg sunca se žarilo polje kao da su se po njemu prosuli zlatnici te je tako zlatna svjetlost izmamila vile i vilenjake da na, jutarnjom rosom okupanoj travi, povedu kolo. I dok su oni zanijeto igrali podvriskujući od radosti, okrećući se u sve bržem ritmu, nisu ni primijetili da su crni oblaci potisnuli zlatne zrake i pretvorili plavo pitomo nebo u tamno-crnu površinu koju su parale sjajne munje praćene grmljavinom.
''Da li od ljubomore zbog njihove radosti ili od nekih ranijih zavadica?'', pitao se djed izvijajući guste obrve, zastavši na trenutak da napuni lulu, dok je djevojčica zajedno sa bratom i sestrama koji su se u strahu sve više priljubljivalji uz nju, čekala nastavak priče, ''tek oblaci odlučiše da izliju svoj bijes nad ovom razularenom družinom koja je već dugo vremena plašila čobane te poslaše grad po njima i pobiše ih sve do jednog, a oni se najednom pretvoriše u šumu žalosnih vrba u koju nikad niko ne zalazi i iz koje se i danas, tvrde čobani, u rano jutro čuje tiha pjesma nalik tužaljci.''
Dok je tako sklupčana ležala u polju, braneći se od grada djedovom kabanicom, sad ipak srećna zbog debelog sukna koje ju je štitilo od udaraca leda po leđima, tresla se od straha, bacajući pogled ka vrbovoj šumi po kojoj je padao grad na mlade tanke grane koje su se povijale cvileći, ali su se uvijek prkosno izvijale ne dozvolivši vjetru i ledu da ih slome.
''Jabuko moja'', začula je djedov glas koji ju je vratio iz polusna te je, promeškoljivši se slabašno, otvorila oči, zatreptavši bolno zbog prodorne bijele svjetlosti koja je probijala kroz poluzaleđene prozore na kojima se ocrtavao svijet naslikan četkicom vrsnog umjetnika mraza koji je po oknima razapeo bijelu mrežu pahulja i iskričavih zvjezdica.
Dok je djedova meka ruka milovala njene omršale prste, a suze iz staračkih očiju padale po rubu kreveta, djevojčici se vraćala toplina u domaločas hladno tijelo koje je odlučilo da živi uprkos tromjesečnoj agoniji u prostoru između života i smrti.
''Djedovo prvo čedo, djedovo najmilije, obećaj da više nećeš jesti snijeg'', molio ju je djed. ''Pravo je čudo da si ostala živa'', drhtao je starčev glas dok su mu krupne suze tekle niz smežurano lice u čijim dubokim borama sa ogledala tuga izmučenog čovjeka od dva svjetska rata, gubitak šestoro djece i žene od španske groznice te briga za preostalo dvoje, sina odbjeglog u partizane i kćer čiji muž je takođe dijelio istu sudbinu ostavivši nejač kod kuće.
''Čovjek je jači od kurjaka'', ponavljao je djed često, držeći se rukom za lijevu stranu u kojoj je kucalo srce čiji bol su ublažavali unuci, a naročito ona, njegova jabuka, prva unuka, hrabra i neustrašiva poput djeda Bogdana za koga se pričalo da su ga se u mladosti i hajduci plašili i da je istukao najjačeg razbojnika zvanog Lojo, koji mu je zbog tog hrabrog čina, kada se konačno, nakon višemjesečnog ležanja u jagnjećim kožicama, oporavio od uboja, stegnuo ruku nasred čaršije da mu oda priznanje na hrabrosti dok su oči prisutnih žmirkale u strahu od čuvenog harambaše. Tako je njegova unuka potvrdila djedove gene dojahavši jednom na osornom biku u selo, koga je samo djevojčica sa voljom jačom od kurjaka uspjela pripitomiti, dok se djed krstio, a majka u strahu ispustila škipe koji su se veselo zakotrljali nizbrdicom ostavivši bijeli trag dragocjene tekućine iza sebe i majku Maru u nemoćnom plaču.
''Majko'', šaputala je djevojčica prisjećajući se dana kada se razboljela i kada su je majčine ruke pomilovale po prvi put, a njoj se činilo da je vrijedilo biti bolestan samo za taj trenutak nježnosti, dodira ruku koje su mirisale na mlijeko i vlažni zapah pivskih trava iz majčinih njedara, čiji miris se zauvijek uvukao u njenu meku kožu mliječno-bijele boje koja je vremenom gubila svilenkasti sjaj i sve više tamnila po dolasku u Samobor gdje je petnaestogodišnja djevojka našla novi dom sa njenim ocem Radoslavom i postala njena majka u šesnaestoj, predavši sudbini svoja mlada pleća za teško breme života koje je u ratnim godinama vukla hrabrošću i izdržljivošću majke lavice. Nije majka Mara imala vremena da pomiluje svoje prvo čedo pa ni drugo- Bojanu, ni treće -Vidosavu, ni četrvto- Radu, ni peto- sina Rada, a ni šesto- Anđu, niti sedmo - Miru. Tek samo da ih malo prigrli onako tople, tek rođene, privije na majčina prsa, i pošto bi ih babica i djed, čija dobra ruka je i tu bila na pomoći, okupali i previli, majka bi se vraćala svojim poslovima uprtivši ponovo, samo na časak spušteno, breme obaveza.
Čekala su je gladna usta djece, umorni muškarci pristigli na užinu, izgladnjeli nadničari, koliba sa škipovima mlijeka, krave sa otežalim vimenom spremnim za mužu, nestrpljive ovce, kobile, konji i ždrebad da ih nahrani i napoji, prljavi lonci i šerpe, sepeti neopranog veša, tovari veša za zakrpe, stotine otkinutih puceta. Čekala ju je bašta, kopanje, plaštenje, te, od proljeća do jeseni i od jeseni do proljeća, život između škipova mlijeka i plača malih nejakih usta. Čekao ju je rat, skoro pet godina sama sa djecom po zbjegovima: od Samobora do pećina u Pivi, pet godina gladni i bosi, u strahu za život i potrazi za koprivom i korijenjem u okrutnoj borbi preživljavanja.
''Da li je tata još živ?'', prošaputala je djevojčica, podignuvši pogled pun straha prema djedu, prisjetivši se da oca nije vidjela još od dana kada ga je rođak Stevo spasio od četničke osvete. Tog dana, dok je vodila ono malo preostalih ovaca na ispašu koje Nijemci ili neka druga vojska još nisu prisvojili, djevojčica je skoro nagazila na tijelo čovjeka čije su oči gledale nepomično u plavetnilo nebeskog svoda. Dok su negdje u daljini, tamo gdje je otac zajedno sa svojim bataljonom davao odstupnicu, tutnjali topovi od kojih je i ovdje zemlja pomalo podrhtavala, djevojčica je sa strahom prilazila nepomičnom tijelu, pozvavši nekoliko puta njegovo ime: ''čika Spasoje, jesi li živ?'' Tek kada se približila i ugledala svježe kapi krvi kako cure iz otvorene rane na čelu, shvatila je da je i čika Spasoja odnio rat kao i mnoge druge i vratila se u selo nijema i bez suza da prenese novost djedu Bogdanu. ''Znao sam da je Šegrt nepismeni seljak koji se dočepao položaja'', opsovao je djed, shvativši ko je krivac za ovo zlodjelo, ''ali da je i opasan luđak to nisam znao, sve dok nisam saznao za njegove luđačke namjere da pobije sve starije i imućnije ljude po selima. Odvratiće mlađariju od odlaska u partizane šireći bolesnu propagandu i ubijajući gdje god sazna da ima koji bogatiji i ugledniji čovjek. Navući će nam nevolju na glavu, jer će se mladi iz mržnje okrenuti u četnike pa će se tući brat sa bratom i komšija sa komšijom'', uzdahnuo je, djed, ispljunuvši bijesno duvan iz usta, ustajući da krene do Spasojevih sinova. Dok je djed stavljao šešir na glavu, negdje u blizini začuo se pucanj, a zatim ženski jauci i plač. ''Mara!'', uzviknuo je djed sa strahom, ispustivši šešir iz drhtavih ruku, a djevojčica je stajala i dalje ukočeno kao da je nijemi posmatrač događaja iz nekog drugog svijeta u koji je odlebdjela još usnula između djetinjeg sna i jave. Majka je utrčala u kuću blijeda poput aveti, držeći drhtavu ruku strine Plane čije oči su se okretale i širile grozničavo od pretrpljenog straha. ''Spasojevi sinovi su poludjeli od tuge'', objašnjavala je majka drhtavim glasom. ''Držali su nam uperene puške u čelo dok su nam psovali majke partizanske misleći da su naši muževi krivi za Spasojevu smrt. Pucali su po mom malom Radu i Planinom Stevu, a oni se majušni šćućurili iza kamenja, dok su se nama jadnicama trgala srca u strahu, a nismo smjele da se pomaknemo. Plana je ipak smogla hrabrosti i sklopila ruke moleći ih da nas poštede. Tek kad je zaklela Bogom kuma Vidana, bacivši se na koljena i dalje sklopljenih ruku, kao da se otrijeznio i naredio da zaustave pucanje. ''Kumim te Bogom kume, ne budi nekum, ta do juče smo se kumili i slavili krsne slave zajedno. Neće Bog dozvoliti da mi kum ubije djecu'', plakala je dok su joj suze kapale po vrhovima njegovih opanaka. ''Ustani Plano'', procijedio je konačno, vraćen u stvarnost imenom Božijim, ''uzmite djecu i vodite ih, ali svojima poručite da se paze, jer ćemo se od danas sretati na različitim stranama.''
Tog istog dana, negdje predveče, dok su se sjene sumraka nadvijale nad poljem iznad kojeg je letio veliki crni orao praveći kobne krugove koji su se sve više sužavali iznad mrtve prepelice pogođene hicem iz nečije puške, dok se iz vrbove šume čulo tužno zavijanje ćuka podsjećajući na plač vila, četnici su privodili djevojčicinog zarobljenog oca na strijeljanje uzanom stazom koja je vodila ka Avtovcu. Iznenadili su ga zajedno sa nekoliko drugova boraca dok su davali odstupnicu partizanima da spase teške mitraljeze. Pucajući na četnike, nisu ni primijetili da se lijevo krilo povuklo i da nemaju nikakvu odbranu u zaleđini tako da su im četnici prišli sa leđa i zarobili ih. Dok su njegovi drugovi padali pored njega poput mrtvih ptica pogođeni hitcima bijesnih četnika čije psovke su pratile metke ubice u namjeri da se osvete za ubijenu braću i rođake, začuo se glas iznenadnog očevog spasioca, kao potvrda da je i u najsurovijem ratu Božija ruka dugačka i svemoguća i da je samo onom ko se nalazi na njenom dlanu zagarantovan spas. ''Predaćemo ga komandantu Stevu'', naredio je čovjek koga se otac sjećao kao prijatelja iz mirnih dana prije rata sa kojim je odmjeravao mladićku mušku snagu u bacanju kamena sa ramena. ''Ne dam da takvog junaka-čovjeka ubiju kao psa'', naredio je vojnicima koji su se povukli sa strahopoštovanjem ispred plećatog gorostasa. Djevojčica se skrivala iza visokog bora prateći pogledom kolonu, spojivši se sa drvetom u sjenku koja je podrhtavala na vlažnom jesenjem povjetarcu, dok su joj bosa stopala zebla od hladne zemlje natopljene vlažnim kišama. ''Bože, spasi mog oca'', molila se u paničnom strahu dok je posmatrala kako neki od četnika podmuklo kundakom udara njenog oca u rebra ugrabivši momenat kada komandirove oči bace pogled na drugu stranu od zarobljenika.
''Oče naš, Iže jesi na nebesjeh''!, ponavljala je djevojčica riječi molitve na staroslovenskom jeziku, dok je grcala gutajući suze i grizla koru stabla da zaustavi vrisak u grudima čiji bol je probadao njeno slabašo omrševjelo tijelo koje je lelujalo kao sjenka. ''Da svjatitsja imja Tvoje, da prijdet Carstvije Tvoje, da budet volja Tvoja, jako na nebesi i na zemlji. Hljeb naš nasušnij dažd nam dnes i ostavi nam dolgi našja, jakože i mi ostavljajem dolžnikom našim; i ne vovedi nas vo iskušenije; no izbavi nas ot lukavago'', nastavljala je, po prvi put osjetivši značenje i snagu riječi koje ranije u školi nije razumijevala i zbog kojih se često vraćala modrih prstiju poslije časova vjeronauke. ''Zašto da se molim na jeziku koji ne razumijem?'', bunila se tražeći utjehu u djedovom krilu dok se nakostriješeni djed spremao da ode do popa da mu on ''očita molitvu'' i nauči ga da se djeca ne biju zbog mrtvog jezika koji samo stvara raskol između vjernika i njihove odanosti Gospodu. ''Čovjek treba da se moli jezikom na kojem je slobodan da se izrazi'', držao je djed nešto kasnije lekciju popu ispred seoske crkve, prijeteći prstom, ''a čujem li da si moje dijete još jednom taknuo zbog mrtvog jezika presudiću ti štapom pa da si tri puta pop'', završavao je crven u licu mašući štapom kao da je spreman da svoju prijetnju sprovede u djelo istog momenta dok je mladi pop ćutao iz poštovanja prema cijenjenom poglavici sela- djedu Bogdanu.
''Gospodi Isuse Hriste, Sine Božiji, molitv radi Prečistje Tvoje Matere i vseh svjatih, pomiluj nas. Amin. Slava Tebe, Bože naš, slava Tebe.
Caru Nebesni, Utješitelju, Duše istini, Iže vezde si i vsja ispolnjaj, Sokrovišće blagih i žizni Podatelju, prijdi i vselisja v nji, i očisti nji ot vsjakija skvernji, i spasi, Blaže, duši naša.''
I dalje sakrivena, djevojčica je nastavila molitvu, dok su se riječi nizale jedna za drugom u pravilnom redu i izlazile lebdeći ka visinama, ostavljajući iza sebe snop svjetlosti koji je iznenada razdvojio dva crna oblaka prijeteći nadvijena iznad male kolone, a jedan zračak odlebdio je u drugom smjeru obasjavši blijedo lice njenog oca. ''Stani!'', začuo se iznenada glas jahača koji se primicao šibajući konja divlje u želji da što prije sustigne kolonu. Pošto se primakao na par metara daleko, zategnuo je uzgine naglim pokretom od kog je konj bolno zarzao i zatrzao grivom propevši se na prednje noge, ali je jahač bio snažan i održao se u sedlu vješto poput Kozaka, umirio konja koji se povinovao gvozdenoj volji gazde i zaustavio sagevši glavu u znak poslušnosti. Djevojčica je zadrhtala prepoznavši jednog od najsurovijih četničkih komandanata u kraju, a kada je reperitarao pušku i bez riječi ubio dvojicu Partizana koji su pali tik pored njenog oca i prije nego su imali vremena da pogledaju smrti u oči, zagrizla je sopstvenu ruku do krvi da utiša krik strave. ''Vidiš li šta te čeka Radoslave Staroviću?'', upitao je nadmeno njenog oca, unijevši mu se podrugljivo u lice u želji da vidi strah u njegovim očima. ''Osveta za ubijene drugove, zub za zub'', nacerio se repetirajući ponovo pušku. ''Jednom se živi i jednom umire'', odgovorio je njen otac, podigavši visoko glavu iznad koje je i dalje treperila zlatna svjetlost obasjavši njegove tamne oči u kojima se caklio ponos neustrašivog borca.
Dok je četnički komandant repetirao pušku, djevojčica je zatvorila oči da ne budu svjedok zadnjeg očevog časa, rukama zaglušivši uši da ublaži zvuk pucnja, ali je umjesto fijuka metka iznenada začula glas čovjeka koji je naredio komandantu da spusti pušku. ''Zar misliš da ću ti dozvoliti da mi ubiješ rođaka?'', obratio se ljutito čovjek izniknuo iznenada iz vrbove šume, nestvaran poput vilenjaka, a ipak tu, prisutan i veliki, rastom gorostas, za glavu nadvisujući četničkog komandanta, dok je djevojčici zaigralo srce od radosti prepoznavši strica Steva. ''To je moj rođak, moj brat'', zagrmio je stric Stevo, jednim potezom istrgnuvši pušku iz ruku komandanta.''Ovo je moja jedinica i moj bataljon, ja sam četnički vođa u ovom okružju i moja riječ je poslednja. Zar nije dovoljno?'', dodao je gorko, ''što su nas ustaše prepolovile, nego treba da pobijemo i rođake i braću? Da smo pametni kao što nismo, ujedinili bi se protiv neprijatelja, a ne bi se međusobno ubijali kao životinje.'' ''Tako je'', povikali su ostali četnici u koloni i na naredbu strica Steva razvezali očeve ruke, već natekle i poplavile od vlažnih užadi. ''Gospode hvala ti'', mrmljala je djevojčica, dok joj se u glavi vrtjelo od preživljenog straha i iscrpljenosti, a niz leđa klizio znoj miješajući se sa prvim kapima kiše. Zubi su počeli da joj nekontrolisano cvokoću, ali ne od straha, već od groznice koja je sve više tresla njeno iscrpljeno tijelo. Prislanjala je užareno čelo na vlažno stablo zagrlivši ga rukama da se održi na nogama koje su sve više i više klecale i, dok joj se gubila svijest, bacila je još jednom pogled ka cesti niz koju je jahao bijesni komandant prijeteći izdaleka njenom ocu da će se ponovo sresti. Dok joj se u glavi mutilo, vidjela je još par crnih kolutova kroz koje je nazirala dvije sjene kako se za trenutak sastaju jedna sa drugom na stazi i potom se razdvajaju stisnuvši ruke da bi zatim jedna od njih poletjela uz brdo prema njenom selu. Zajedno sa sjenom poletjela je i ona, ali u bezdan, u mrak, u sivilo iz kog se probudila tek nakon višednevne kome u četničkoj bolnici u Gacku. Spasio ju je stric Stevo čije oštro oko je još od ranije spazilo djevojčicu šćućurenu iza bora, obećavši njenom ocu da će je u četničkoj bolnici paziti kao svoje dijete.
''Probudila si se djevuško maljenkaja'', začula je šapat čovjeka u bijelom mantilu, čiji akcenat i izgled su joj bili potpuno strani, tako da je na trenutak pomislila da je stigla u raj, ali su je aparati oko nje podsjetili da u raju nema infuzije i da nema potrebe da se budi, jer anđeli ne spavaju. ''Ja sam doktor Kazimirov'', prošaputao je, mjereći njen puls, dok su je njegove blage oči milovale pogledom u kom se nazirala ogromna tuga pomiješana sa nježnošću. ''Mala vučica'', pomilovao ju je po omršaloj ruci, ''preživjela si jednu od najgorih bolesti, goru i od samog rata: tifus'', dodao je, a njoj se učinilo da je pri pomenu tifus njegov glas zadrhtao, a pleća mu se malo savila od tuge koja je prošla njegovim licem. ''Skoro svi su pomrli, samo ti si ostala da nadjačaš najjačeg. Bogom izabrana, preživjela si, ali nisi još ozdravila'', objašnjavao je dok joj je sipao par kapi bistre supe u suvo grlo, skorelo od tifusne vrućice. ''Moramo da pazimo'', nastavljao je doktor brižno, ''crijeva su ti još izgorena, ne smijemo da ti dajemo čvrstu hranu.'' ''Žedna sam'', progovorila je djevojčica jedva odvojivši jezik od sasušenog nepca. Doktor je naredio sestri da donese gazu natopljenu vodom, a zatim pažljivo prešao preko njenih usana i usuo par kapljica u usta koje je željno ispila tražeći još. ''Ako želiš da ozdraviš moraš naučiti da budeš strpljiva'', objasnio je doktor vadeći sliku male djevojčice sa plavim kovrdžicama i velikim modrim očima koje su podsjećale na oči anđela. ''Moja Anastazja, moja maljenkaja Anuška'', zaplakao je, prešavši nježno prstima preko plavih uvojaka na slici kao da je želio da ponovo osjeti njihovu mekoću pod prstima. ''Odnio ju je tifus'', stresao se, ''nisam mogao da je spasim. Naši životi ne zavise od nas, ni dan rođenja ni dan smrti ne pripada nama. Sve ono između prvog i zadnjeg dana nam je dato da nosimo na malim ili velikim plećima kao dužnost zbog koje se rađamo i zbog čega moramo da opravdamo naše postojanje. Sve tuge, sav smijeh, sve radosti, sve boli, sve su dio zadatka zbog kojeg smo tu, samo ih neki obavljaju sa manje snage, a neki sa više. A i snaga je dio Božijeg poklona. Tebi je data i na tebi je velika odgovornost, jer jaki ljudi se rađaju sa širokim plećima, da na njima nose i svoje i tuđe breme. Eto'', završio je tužno, ''jutros je u sobi do tvoje umro tvoj rođak, stariji od tebe, od iste bolesti. Isti doktor vas je liječio, ali je nad tobom bdila Božija ruka.''
Doktor Kazimirov je nastavio da liječi djevojčicu sa žarom čovjeka koji je rođen da svakodnevno ispraća smrt, a ipak vjeruje u život i bori se za život. Liječio ju je ljubavlju oca koji je izgubio kćer, a dobio malu pacijentkinju koja vraća svjetlost u tamu života. U stolici, pored njenog kreveta, njegova brižna sjenka bdila je nad njom noćima i danima u zajedničkoj borbi protiv neprijatelja koji je odnio jedno malo biće koje je volio više od sopstvenog života i koji bi rado dao u zamjenu sa svojim da je imao mogućnost izbora. Dok je brisao znoj sa njenog blijedog lica čija koštunjavost i izražene jabučice su odavale snagu bića čelične životne volje, sjećao se nježne djevojčice rumenih okruglih obraščića sa nebo- plavim očima u kojima se ogledalo aristokratsko porijeklo i koje su bile preslikana kopija očiju njene majke. Nekada radosne, pune iskrica koje su vrckale poput vesele vatre, obasjavale su dušu onoga koji bi se našao u njenoj blizini; te oči koje je toliko volio i zbog kojih je i napustio zemlju predaka da bi njoj, majci njihove Anuške i njihovom čedu obezbijedio bolji život, kako se bar tako nadao, odlučivši da napusti Rusiju zbog neslaganja sa novim režimom koji je nakon Oktobarske revolucije povukao njihovu porodicu na dno i koji su bili primorani da njihovu palaču sa dvanaest soba izdijele sa pridošlim kozačkim porodicama i žive u jednom sobičku zajedno sa pristiglom živinom i kokoškama od kojih je nesnosno zaudaralo tako da je nekadašnje velelepno zdanje više podsjećalo na farmu nego da vilu u kojoj se skupljala ruska elita i intelektualci prije Oktobarske revolucije.
U rijetkim trenucima, kada bi se djevojčica smirila i njeno disanje postajalo ravnomjereno, doktor Kazimirov bi se naslonio na rub stolice i zadrijemao snom čovjeka naviknutog da odmor traži u minutama predaha. Sanjao je Kozake kako se dovikuju sa prozora i žene koje se svakodnevno svađaju i otimaju za kokoške i pilad, odomaćene u njihovom, nekada prelijepom ružičnjaku, sad već prepunom svinjaca i kokošarnika, dok su kokoške bjesomučno kokodakale i nemoćno vrtile glavama u uzaludnom pokušaju da se istrgnu iz grubih ruku. Sanjao je majku i oca kako ukočeno i odsutno, sjede pored prozora zagledani u daljine prošlosti, ljuljajući se u ravnomjernom ritmu na svojim stolicama na ljuljanje, jedinim koje su im preostale od nekadašnjeg bogatog namještaja, i tu čekaju kraj života pretvorenog u košmar. Sanjao je bolnicu u kojoj je radio kao ljekar i gdje je po prvi put sreo buduću suprugu, Helenu Mirovnu u čije oči se zaljubio još pri prvom susretu, ali je čekao da ova djevojčica-student odraste i sazri da bi mu tek nakon deset godina čekanja postala žena. Te 1917. godine burnih promjena u Rusiji on je već imao dvadeset sedam godina i bio na početku uspješne medicinske karijere. Helena je stigla tek nešto kasnije, 1920., kao osamnaestogodišnja djevojka, još djevojčurak, koja je odlučila da svoje nekadašnje plemićke ruke i srce posveti višim ciljevima i da postane medicinska sestra. Tako su tek vjenčani, na početku njihovog zajedničkog života, dijelili slične snove i ambicije, ali u zemlji u kojoj je bilo sve manje i manje slobode i tokom kasnih 1930-ih, kada je Staljin započeo veliko čišćenje u kom su stradali i Helenini roditelji, ovo dvoje hrabrih ljudi odlučili da krenu u svijet u koji su ponijeli dvije torbe, slike i jednu malu djevojčicu sa zlatnim uvojcima koja im je bila utjeha u poznijim godinama i novoj zemlji Srbiji u koju su stigli nešto malo prije početka rata.
Doktor Kazimirov nije mogao naslutiti da će upravo tu, u zemlji nade, izgubiti obadvije kao i sopstvenu nadu i snove zbog kojih je došao i da će snagu života potražiti u jedinoj strasti koja mu je ostala: u radu, davanju sebe pacijentima. Životne okolnosti dovele su ga u četničku bolnicu gdje je liječio neprijatelje zemlje za koju su se patrioti borili, ali je njegova doktorska etika nadvisivala surovost tadašnjice zbog koje se nije priklanjao ni jednoj strani, jer je njegova misija na zemlji bila iznad zaraćenih strana izjedenih mržnjom i njegova plemenitost i požrtvovanost nije pitala za ime i pripadnost niti za jezik i naciju, već naprotiv, njegove blage oči osjenčene tugom čovjeka koji je izubio najdraže, vidjele su samo bolesnika predatog njemu u ruke. Svi su oni bili tek žrtve jednog surovog doba i podanici vođa kojima su morali da se pokore. I svi su isto patili i isto molili u trenucima bola i agonije iako su ih često razlikovali jezici na kojima su se molili. Ranjeni Italijani su zazivali majke krsteći se sa svih pet prstiju, ranjenici iz četničkih bataljona su psovali najžešće psovke dokazajući snagu muškosti i pri tom se krstili sa tri prsta pobožno i odano kao nekada dok su kao dječaci primali prve pričesti. Djevojčica je bila jedino partizansko dijete u bolnici, ali je niko od njih nije gledao prijeko, jer su svi bili jednaki u bolu i muci: ranjenici i tifusni bolesnici spojeni mukom borbe za život između bijelih zidova.
Tako je stigla i zima, neki su umirali, neki preživljavali i vraćali se na ratište da dovrše krvavu misiju, a djevojčica je ležala pogleda uperenog u bjelinu stropa po kojoj su se smjenjivale sjenke dana i noći. Svakim danom jačala je sve više i polako se uspravljala na krevetu istežući mršave noge i ruke u želji da se digne i prohoda sve dok se konačno nije oslonila na noge koje su drhtale podsjećajući na tek obližnjeno jagnje koje se propinje padajući i ponovo ustajući vođeno instiktom preživljavanja. Dok je Doktor Kazimirov bio zauzet u drugoj prostoriji sa novim ranjenicima, ona je poželjela da ga obraduje, da pobijedi slabost, da uživa u izrazu njegovog lica kada je ugleda na nogama, uspravnu i ponosnu. ''Biće to i njegova pobjeda'', šaputala je djevojčica dok se pridržavala za željezne šipke kreveta učeći da hoda. ''Mala vučica, reći će'', mrmljala je, nastavljajući sa nadčovječanskim naporom, savlađujući bol u oslabljenim mišićima, bacajući željno pogled prema prozoru kroz koji se nazirao bijeli svijet nježnih pahulja koje su od ranog jutra uveseljavale djevojčicu mameći je da proviri kroz prozor i pomiluje neku od njih mekim dlanovima. Žedna sam, pomislila je, silno žudeći za hladnom grudvom snijega da joj razgali osušena usta i grlo. Pružila je ruke da dohvati drveni direk od prozora, ali su je noge izdale tako da je posrnula i pala na koljena, no, umjesto suza koje su navirale stisnula je zube i nastavila da puže, a kada je konačno stigla do prozora, čvrsto se uhvatila za direk propinjući se ka prozoru u želji da dohvati željeznu ručku. Već je bilo kasno poslepodne i po polumračnim oknima spuštale su se sjenke večeri obavijajući polje u meku tamu čiji mrak je razbijao bijeli pokrivač i srebrne pahulje koje su se iskrile poput bisera. Djevojčica se s' mukom propela na prste i trznula se ugledavši odraz sopstvenog lica na oknu. Umjesto ranije punih obraza vidjela je samo udubljenja sa isturenim koščatim jabučicama i tamne kolutove oko upalih očiju. Umjesto nekadašnjeg širokog osmijeha vidjela je bolnu grimasu iscrpljenog lica i tjeme bez kose. Zurile su jedna u drugu, djevojčica koje se sjećala i djevojčica kostur bez kose koja je još pripadala njoj i čije srce je još uvijek kucalo istim damarima, ali je nije prepoznala. Neko iza nje je otvorio vrata i vrisnuo. Djevojčica se trgla i prepoznala siluetu rođaka Žarka sa kojim je odrasla čuvajući ovce po gatačkoj ravnici. ''Avet!'', vrisnuo je istrčavši napolje. Progutala je suze koje su joj dale novu snagu: otvorila je prozor i zgrabila šaku snijega progutavši ga željno i žedno. Pustila je pahulje da joj padaju po vrućem čelu i ispružila dlanove uživajući u milovanju pahuljica koje su se topile na njenim vrelim dlanovima. Tačno iznad njenog sela, nebo su parale svjetleće granate, dok su ratni mlaznjaci ispuštali bombe od kojih se tresla zemlja i ostavljali bjeličaste repove iza sebe. Vjetar je zaduvao jače unoseći smetove snijega u sobu. Negdje u blizini čuo se odjek bombe koja je eksplodirala praćena štektanjem mitraljeza. Okna na prozoru su se zatresla i snažno zalupala zatvorivši se, pod se zaljuljao zajedno sa djevojčicom koja je pala, ali ovaj put nije ustala. Najednom joj je postalo strašno hladno i mračno u sobi i sve dublje je tonula u mrak osjetivši da joj ponovo tijelo gori u tifusnoj groznici. Spustila je glavu na pod predavši se dugom mraku bez dana i broja iz kog ju je probudio majčin šapat, djedova molitva, doktorov nježni dodir, sveštenikovo pjevanje posmrtnog opela i plamen svijeće koji je gorio za oproštaj: za poslednje putovanje sa kog se vratila stigavši skoro do kraja da bi ponovo počela i ponovo pobijedila i živjela za buduću djecu i za nova pokoljenja!
''Novka, vučice mala, opet si preživjela'', progovorio je doktor kroz suze radosnice pružajući joj mali srebrni češalj obrubljen biserima i zlatno ogledalce na kojima su bili urezani inicijali njegove kćerke: A.K. ''Kosa će ti porasti, ne brini'', dodao je kao da je pročitao njene misli dok je slabašnom rukom prelazila preko golog tjemena. ''Samo ako ne budeš više jela snijeg'', priprijetio je prstom, osmijehnuvši se blago. ''Zamalo te nismo izgubili zbog hladne poslastice'', nasmijao se. ''Jača je moja Novka od vučice'', ponavljao je djed Bogdan ponosno, ''divlja, pitoma moja, rođena da me obraduje, da mi njena snaga ulije snagu u slabo staračko srce polupresahlo od života koji je poznavao samo brige od rođenja''.
''Da li je otac živ?'', ponovila je djevojčica, pogledavši djeda sa strahom. ''Živ je, ne brini, vratio se na ratište, Bog ga čuva, vratiće se on nama'', odgovorio je čvrstim glasom čovjeka vidovnjaka kome se vjerovalo, izmamivši slabi osmijeh na njeno ispaćeno lice.
''Dijete moje'', šaputala je majka Mara, ''zamalo te ne izgubih, a nisam te se ni namilovala. Ni u bešici nisam stigla da te pomilujem kako treba.'' I dok su njene tople suze kapale po djevojčicinim obrazima, njoj se činilo da je svaka miluje. Ljubila je majčine ruke, ogrubjele od teškog rada, odmarajući svoje upale obraze na hrapavim dlanovima na kojima je našla utočište i ljubav koja ju je krijepila novom snagom i željom da preživi i nadživi plamen ukopne svijeće. Ljubila je njene žuljeve upijajući svaki dodir u želji da ga zauvijek ureže u sjećanje, jer je znala da su majčini dlanovi njeni samo sad i nikada više i da već sutra mora da ih dijeli s teškim bremenom života koji ih čeka.
Write a comment