TUĐA AVLIJA

TUĐA AVLIJA,  kratka priča, objavljena u KR BALKAN, Belgrade 2017. Sa mnom na slici urednik Stevan Krstec

 Ova mala priča je veliko ogledalo mog života

Odrasla sam bosa na dvorištu rodne kuće i po komšijskim avlijama. Oko mog rodnog doma, seoske škole u kojoj danas niko ne živi osim izrezbarenih imena po klupama, pusto je dvorište mog djetinjstva. Rijeka Ljubina se čas smanji i pretvori se u tanku liniju ispod koje se još vide ostaci porušenih zidova kuća stradalih u ratu, a onda opet nabuja pretvarajući se u pomanitalu aždaju iz čijih ždrijela kuljaju poplave koje ponovo ruše i valjaju tek obnovljene kuće. Pa se opet smiri i postane tako pitoma i bistra da bi je prosto pomilovao rukom i poželio da joj se ponovo vratiš i zagnjuriš u nju kao nekad u obijesnim danima djetinjstva. A kada izroniš i pogledaš unaokolo pogled ti se zamuti od divljine: nekadašnje tanko šiblje pretvorilo se u gusto visoko granje prijeteći nadvijeno nad rijekom,vjetar savija tanke vrbe koje cvile pod jačinom njegovih naleta, u majčinom vrtu jedna ruža podsjeća da je nekad bila voljena, ali i ona savila glavu, jer je odavno niko ne miluje. Očeva trešnja ne zna kome bi rodila pa se onako plusavijena smišlja i dovija da li da se prepusti vjetru da joj polomi grane ili da ipak ostane da obraduje neko zalutalo dijete. Bagrem, nekad bijel poput paperja, požutio od samoće. A do njega jorgovan, malo malo pa ne rodi, obješen i polusveo, kao da ni sam ne zna šta bi sa sobom u ovom opustošenom selu koga su nekad kitili veseli povici dječurlije i subotnja pjesma svatova.

 A ja, negdje u svijetu, naslonjena na prozor novog doma, gledam zeleno dvorište obasjano zlatnim zracima sunca, po kojem moja djevojčica skakuće u bijelim cipelicama i vrisnem uplašeno kad se primakne komšijskoj ogradi, radoznalo vireći kroz njene pukotine: Nemoj u tuđu avliju!

 Nataša Bartula