''Učiteljka'', začula sam muški glas, dok sam se treskala u autobusu zvanom
''Željezara'', prepunom radnika iz obližnjeg rudnika. Njihova umazana odijela, čađave ruke i blijeda lica podsjećala su na teški život pod zemljom. No, uprkos umoru, u njihovim očima nazirala se
vedrina, ona koja služi kao pokretačka snaga. I tjera čovjeka da ustaje i da liježe, pomiren sa sudbinom, naviknut na svakodnevnicu, bez pitanja i osuda.
Stajala sam prikliještena između brojnih putnika, prikovana uz željeznu šipku za koju sam se čvrsto držala da održim ravnotežu.
Osjetila sam nečiju ruku na ramenu i okrenula se s' mukom, prepoznavši Safeta, oca jednog od mojih učenika. ''Sjedi učiteljice'', podigao se, vukući me za ruku dok sam se otimala.
''Neka, umoran si, sjedim na nastavi'', branila sam se, ali me Safet ugura na sjedište i prije nego
što se sam se snašla, nađoh se pored nekog dugačkog brkajlije koji spremno dočeka ženske noge pored sebe pa se još malo i raširi da mu bude što udobnije. I u tom momentu podrignu zakadivši me
mirisom slanine i bijelog luka te mi vragolasto namignu u znak izvinjenja.
''Što bih volio da svratiš na kafu'', započe
priču moj dobročinitelj Safet. Žena i djeca te mnogo vole, nijedan dan da prođe a da te po nečemu ne spomenemo. A volio bih da upoznaš i našeg mačka.''
''Ko je vidio da se upoznaje mačak?'', začudih se. ''E, mog, vala, moraš'', bio je uporan. ''Takvog mačka u selu nema.''
''Zašto je baš tvoj mačak mimo svijet?'', upitah
smijući se. ''E'', poče da ga hvali, ''pametnjaković nanjušio meso u komšijinoj šupi pa se svako veče provuče kroz rupu i masti brkove. A ujutro, čim čuje ključ u bravi, šmugne nazad da ga ne
uhvate. Kad stigne kući još oblizuje masne brkove, a crna dlaka se usjajila, možeš se na njoj ogledati. Komšije misle miševi jedu meso, pa postavili mišolovke. Nastradali jadni pacovi ni krivi ni
dužni. A naš mačor se šepuri dok oko njega poigravaju zaljubljene mačke i samo ponekad frkne ljutito da otjera nekog mršavog suparnika koji se usudi da priđe.''
Write a comment